U vukovarskoj gradskoj četvrti Borovo naselje, u Velebitskoj ulici, dva susjeda imaju zajednički kolni ulaz za dvije garaže. Obje obitelji imaju njemačka prezimena, stručno bi se to reklo da su potomci etničke skupini podunavskih Nijemaca ili kako bi to rekli stari vukovarci " podunavskih Švaba". Jedni se prezivaju Miler, a drugi Šprajcar . Obje obitelji imaju izvorna njemačka prezimena, kaže mi gospodin Drago Šprajcar, ali kad su došli "osloboditelji" 1945. godine, naša su prezimena počeli pisati po pravopisu Vuka Karadžića : "Piši kako čitaš, čitaj kako piše!" I tako je to i ostalo do dana današnjega. Da vam budem iskren ja se i moja obitelj u potpunosti osjećamo Hrvatima, nastavlja gospodin Šprajcar, možda su moji pradjedovi, koji su se u ove krajeve doselili prije jednog ili dva stoljeća, došli iz Njemačke. Moja se obitelj ovamo doselila iz Bosiljeva.
Da ne odemo previše u politiku pitali smo gospodina Šprajcara kako to da dvije obitelji koriste zajednički ulaz kako bi ušli svaka u svoju garažu? Nužda nas je natjerala, kaže nam gospodin Šprajcar. Plac je širine deset metara, a kuća osam. Do druge kuće je manje od četiri metra. Dok sam imao" fiću" još sam nekako mogao i ući u garažu, sad imam malo veći auto pa je to sve teže. Susjed i ja smo se dogovorili da u sredini bude " ničija zona" koju zajednički koristimo. Za sada je sve u najboljem redu.
Ovu nametnutu stvarnost "Europa bez granica", pa makar i u malom, najbolje koristi mačak kojeg svi u kvartu od milja nazivaju Đuro, govori nam gazdarica Marta. Dok smo mi o njemu razgovarali on se šapama umivao valjda da nam pokaže kako je i ovakav privlačan. Gospođa Marta inače ne voli baš previše razgovarati s novinarima . Kaže da su ponekad naporni, osobito novinarke. Za božićne i novogodišnje blagdana izgledao je puno deblji i teško se kretao sad se olinjao i jako je smršavio. Nije niti čudo kad je veljača tek prošla., dodala je uz smiješak naša sugovornica.
Da ne bude sve baš odveć idilično u razgovor se ponovno umiješao gospodin Šprajcar. Veli da je sudionik Domovinskog rata i da je nekoliko mjeseci proveo u srpskim koncentracijskim logorima u Stajićevu i Sremskoj Mitrovici. S njim su u logorima bili uznici i nekoliko vukovarskih franjevaca. Svega i svačega se nagledao i osobno doživio u ratu, ali ono što je doživio sredinom lipnja, 12. lipnja 2008. godine u svom vlastitom dvorištu, baš na uočnjicu blagdana sv. Antuna Padovanskog, pamtit će čitavog života. Tog kobnog dana na njegovu je garažu pao i poginuo jedan mladi padobranac, rodom iz Slatine, skačući iz sportskog aviona s visine od nekoliko stotina metara. U blizini naselja nalazi se zračna luka za manje zrakoplove. Stručnjaci tvrde da mu se, pri skoku, padobran nije otvorio. Pao je na ravni krov njegove garaže, odbio se i pao na zemlju. Što se tad dogodilo bolje da vam i ne govorim. Prizor je bio stravičan.
Da ovaj naš razgovor ne završi previše tragično gospodin Šprajcar mi pokazuje svoj vrt koji je površine jedva njegove tri garaže. Tu on liječi svoje ratne traume. Svaki centimetar je obrađen. U proljeće tu se nađe svakovrsnog milinja od slatkih rajčica, zelene salate, krastavaca i luka, pa i mladog krumpira. Njegov unuk Karlo zna to najbolje cijeniti. U slobodnom vremenu, kojega ima vrlo malo, bavi se i umjetnošću. Tako je na svojoj garaži od ostataka keramičkih pločica napravio vukovarski vodotoranj, simbol hrvatskog otpora srpskom agresoru, vučedolsku golubicu i križ na ušću Vuke u Dunav. Na rastanku gospodin Šprajcar mi reče da je zadovoljan što će makar dio njegovih uspomena ostati sačuvan u pisanom obliku.
AUTOR: fra. Vjenceslav Janjić
|
